Početi priču o stanovima teško je, jer smo svjedoci propadanja jednog
organiziranog života koji je bujao oko nas, na našim slavonskim atarima, podalje
od civilizacije. Dojam koji ostavljaju pusta staništa i zarasli šljivici više je
nego tužan, umjesto idile danas je ruševina ne samo zgrada već i svega onoga što
je vezalo i držalo na okupu ljude i njihove sudbine, vremena kada smo svi bili
jedna velika zadruga. Opustjele su lenije bez marve i čobana, proći danas atarom
čudo je uopće sresti neko čeljade, a ako i sretnemo koga priča je ista: sumorne
teme, svakidanji sitni problemi kao da nas odvajaju jedne od drugih, a uza svu
tehniku i naprednu civilizaciju postali smo robovi onoga što nas okružuje. Onoga
trenutka kada smo se odvojili od prirode i njenih zakona narušili smo vječne i
svete zakone naših predaka: nemoj protiv Boga, jer Bog daje i uzima, kada svane
ustani a o mraku lezi i daj nam Bože zdravlja, ostaviše u amanet mudre sjedine,
brkati starci onako muški dotjerani, postojani kao hrastovi, iskonski mudraci.A priča počinje davno, za vrijeme vladavine austrijske
carice Marije Terezije (1740-1780), oko 1794.-1750. godine dolazi do ušoravanja
manjih naselja u jedno, uvođenje cestovnog prometa, a sve se zbog toga jer je
graničarskima vlastima bilo nemoguće nadzirati po ataru raštrkane graničarske
domove i manja naselja. Prekinut je jedan način života i započimao drugi,
"civiliziraniji" po mjerilima tadašnje austrijske vlasti. Upravo tada započinje
i razvoj stanova, jer su naime temelj vojno-feudalnog ustroja vojne krajine bile
kućne zadruge.
Svaka zadruga je uz kuću ili okućnicu u selu imala i stan izvan naselja, čime
je ostajala veza s načinom života prije ušoravanja. Naravno da se i naselje u to
vrijeme brzo širilo, zbog zbjegova iz susjedne Bosne i drugih krajeva pod
Turskom okupacijom. Vlasti dakako nisu mogle nadzirati izgradnju stanova već su
bile samo odredbe o ograđivanju voćnjaka, a posebne odredbe su bile o uređenju
naselja u "civilizacijske norme". Teško je tada bilo nadzirati život kako u selu
tako i na stanovima, ljudi su izbjegavali plaćati poreze, hajdučije su bile
učestale, a vojno-krajinske vlasti su svojim vrlo strogim odredbama nastojale
sve držati pod kontrolom i ustrojiti takav režim da služi u svrhu obrane granice
i monarhije.
U detaljnije povijesne analize nije potrebno ovdje ulaziti, o tome postoji
stručnija i detaljnija literatura, ali dobro je znati da su stanovi i njihovo
formiranje usko vezani sa ustrojem vojne krajine, postoje na ovim prostorima već
više od dvije stotine godina. Povjesničari o nastanku stanova nisu donijeli
konačan sud, a Gradištac dr. Marko Kadić u svom uratku na ovu temu kaže: "Ne
ulazeći u to, kako i kada je došlo do toga, da su gospodari i stanovnici
Slavonske Posavine počeli osnivati stanove."(1942.)
Međutim Ladislav Vinković, također Gradištac, ističe da su izbjeglice iz
bivšeg Otomanskog carstva uvijek kod osnivanja novog doma, s druge strane Save
birale uzvišenije čistine-grede, unutar šuma i na njima udarali temelj stana.
Dok je zemlje bilo na pretek često su mijenjali mjesto stana. Kako je austrijska
vlast nerado gledala na stalno pastirsko seljakanje, to su konačno doseljenici
bili primorani da se ustale i da omeđe vojno gospodarstvo. Kad ih je, kako
Gradišci kažu Marija Terezija "stjerala na drum" na stanu se i dalje živjelo i
radilo.
U nekim selima istočne Slavonije, za stan se kaže i salaš, ali u se Gradištu
koristi prvotni naziv. Dočarati ono što je nekad bio stan teško je, jer je u
Gradištu ostalo jako malo živućih stanova (oko 20), odnosno stanova koji se
održavaju i žalosno je da danas etnografi i stručnjaci postojanje stanova žele
pretvoriti u turističke svrhe (mada je to pokušaj očuvanja baštine i
tradicionalnog načina življenja) kad su mogućnosti uz malo dobre volje mnogo
veće i u samom gospodarskom pogledu.
Izbor lokacije za gradnju stana bio je podalje od naselja, uz šumske
komplekse i potoke (Beravu i Bosut pa tako imamo stanove na lokalitetima:
Kozjaku, Ostrovu, pod Ljaljevcem, Banovim dolom, Beravom, Krašcima, Sodolima,
Mikluševcima, Šiševcu, Tvrdnom. Zanimljivo je da su na mjestima bila upravo i prvotna naselja okolo današnjeg
Gradišta. Nerijetko su stanovi bili veličine i po nekoliko
jutara, to je bilo samo stanište, a oko staništa je bio i posjed, odnosno zemlja
koja se obrađivala. Stanom je dominirala koljeba i gospodarske zgrade koje su
bile ograđene tačkom u stanarsko dvorište. Koljeba je drvena ili zidana,
podijeljena obično u tri prostorije: soba, kuhinja i komora. U sobi su kreveti,
lampe, peć, šivaća mašina, sanduk za stvari i šifunjer, u kuhinji su: zidani
šporet, sinija, stalaže i namještaj za posuđe, a u komori se spremaju burad i
zimnica. Okolo koljebe je također bio plot taj okoliš se zove bašćica. Tu je
mogla biti i lomača za lozu, veranda i dodatna šupa uz koljebu. Ispred koljebe
je bunar sa stubnjem (drveni iz jedne duplje iskopan), đerma i drveno korito ili
valov za napajanje stoke. Od gospodarskih zgrada u dvorištu stana bili su
obavezno kočaci za živad( podijeljeni za guske-gušćinjak , za pure- purinjak,i
za kokoše-kokošinjac), pušnica za sušenje mesa, vanjska peć za pečenje kruha te
nerijetko i sušara za voće takozvane "ljese".
Marva je obitavala u osebnim nastambama. Krave u štalama drvenim ili zidanim,
a ispred štala je ograđen okol i pojata za obitavanje po ljeti. Podalje su
svinjci sa kočanjama za prašenje krmača i odgajanje prasadi ispred kojih je
također okol. Oni koji su držali ovce imali su i za njih nastambe tzv.
ovčinjake. Budući da se sva marva nije preko zime selila doma trebalo je
spremiti i hranu. U tu svrhu postoji drveni štagalj sa provozom gdje se odlagalo
sijeno i druga suha kabasta hrana
Na pokojem stanu je bio i ambar za spremanje zrnate hrane. Unutar dvorišta se
nalazio i čardak za kukuruz, zavod i pokoja šupa za spremanje drva, kola i
drugih stvari potrebnih u različitim poslovima (plugovi, ornice, itd.). U
dvorištu stana odgajalo se i različito raslinje, dud ispred koljebe, bagremi oko
pčelinjaka, orasi te pokoja voćka. Van dvorišta obično ispred štala i štaglja
guvno (mjesto za vršidbu žita), a u blizini i posebna zgrada tzv. "plivnica" za
spremanje žitne pljeve. U tome okruženju su se slagale i gamare slame za stelju,
snopovi kukuružnjaka ali i sijeno ako u štaglju nije bilo dovoljno mjesta. U
voćnjaku su nasadi šljiva (šljivik), jabuka, nerijetko vinograd, iako su
vinogradi više na brdu u selu.
Marva se čuvala u šumi, po ugarima, lenijama, a na stanu je obitavala na
"pašnjaku" koji je bio ograđen sa stupovima i žiokama. Neki stanovi su imali i
bunare u pašnjaku.
Povrtlarske kulture su se uzgajale u vrtu, a za prvu ruku postojao je i manji
ograđeni prostor tzv. vrtlićak. Svakodnevni život, na stanu se obavljao prema
tzv. ustaljenim rednjama, tj. izmjeničnim obitavanjem pojedinih članova kućne
zadruge na stanu, ovisno o starosti i zdravstvenom stanju itd. Obično se u
rednju išlo tako da su se izmjenjivali bračni parovi zadruge. Na stanovima su se
obavljale i svinjokolje, jer se obitavalo i zimi pa razlikujemo proljetne,
ljetne i zimske rednje. Poslovi su bili uobičajeni: sjetva kultura, žetva,
kupljenje šljiva, pečenje rakije, berba kukuruza, krčenje kukuružnjaka, ispaša
rogate marve, svinja. Za pojedine poslove postojali su kako u kućnim zadrugama
tako i na stanovima poslenici: ovčar, govedar, svinjar, a mnogu marvu su čuvali
tzv. čordaši koji pokupe marvu iz više kuća ili stanova te u čoporu tjeraju na
ispašu. Stanari koji su noćivali su divanili sa susjednim stanarima, šumara na
stanu ugostiti bila je čast, jer je stanar morao biti sa šumarom i lovcima
dobar. Drvo za ogrjev je bilo gotovo besplatno jer su postojala pravoužitnička
prava na šumu kako u ogrjevu tako i u građevinskom materijalu.
Od posebnog značaja je stan Marka Jovanovca na Beravi, danas u vlasništvu
Ivana i Marije Jovanovac, a to su Dudarove kupke - kao takve po prvi puta su
registrirane kraljevskoj zemaljskoj vladi 1923. godine, 10. siječanja, mineralno
i blatno lječilište. Legenda govori o kočijašu koji je imao ranjave ruke, te se
oprao vodom iz bunara a rane su ubrzo zacijelile. Da li kapelica "Gospe od
zdravlja" ima neku vezu s time pouzdano se ne zna, ali je činjenica da kupke
rade još i danas. Pregledavajući dokumentaciju i stare fotografije, nedvojbeno
se radi o čuvenom lječilištu za ove krajeve, jer imalo i svoj statut, kućni red,
troškovnik, a nekada su se gospoda imala zabaviti i uz muziku u za to predviđeno
vrijeme. Naknade za korištenja usluga su bile simbolične, a od plaćanja
lječilišnih pristojbi oprošteni su samo oni gosti koji ne borave više od tri
dana u lječilištu. Djeca plaćaju polovicu lječilišne pristojbe. Budući da su
bili pod nadzorom liječnika, a o svemu se brinulo u tu svrhu osnovano
ravnateljstvo. Širok je i popis bolesti od reumatizma, išijasa, klonulosti pa do
različitih nervnih oboljenja i kožnih bolesti, gdje blatne i mineralne kupelji
Dudarovih kupki pomažu.
I dan danas iako u dosta derutnom stanju kupke su posjećene, redoviti
korisnici dolaze godinama. Kako je spoj ljekovite vode i netaknute prirode
djelotvoran ljudskom organizmu prava je šteta što su ne samo Dudarove kupke već
i naši stanovi polako pali u zaborav, a generacije koje su tamo živjele polako
izumiru noseći sa sobom jedno doba u nepovrat.
|