SVILARSTVO

Ustrojstvom vojne krajine, intenzivno su se bavili: uzgojem dudovoga svilca, naročito u slavonskoj i banatskoj krajini. Među jačim proizvođačima čahura "svilene-bube" bilo je i Gradište.

Krajem 60-ih godina 20. stoljeća uzgoj dudovoga svilca je potpuno zamro. Velik broj zadruga i obitelji se bavio tim poslom, a postojala je i sekcija u našoj osnovnoj školi kojiu je kao posljednju vodio i Pavao Kovačević, učitelj Mile.

Svilena buba je podrijetlom iz istočne Azije (Kine i Japana). Tamo se nalazi još i danas poludivljih svilenih buba, koje žive slobodno na dudovu drveću i šikarju. Odgajanjem svilenih buba bavili su se Kinezi već oko 3000. godina prije Krista. Čuvali su to kao tajnu. Prenošenje jajašaca svilenih buba u druge države bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne. Sve mjere opreznosti bile su uzalud. Svilene bube prokrijumčarene iz Japana u Tibet, a dvojica duhovnika su ih kasnije u šupljim štapovima prenijeli u Carigrad. Odatle se uzgoj dudovog svilca proširio po Grčkoj i dalje u Europu. Krajem 19.i početkom20. stoljeća najviše dudovog Svilca je bilo u Italiji, Francuskoj, a treća po redu je bila Hrvatska (u sastavu Austro- Ugarske monarhije). Intenzivno se bavilo uzgojem u bosanskoj Posavini gdje su osim u sastavu vojne krajine bile osnovane mnoge svilane i dudinjaci. Inače se kod nas uzgojem svilenih buba bavio većinom sirotinjski seljački svijet, a donekle i malograđani. Kako posao oko uzgoja dudovog svilca ne traje viši od 5-6 tjedana bio je za čovjeka od velike koristi, jer je to prvi novac koji dolazi u kuću.

Osnovna hrana svilenih buba je dudov list (naročito list bijelih dudova), pa je stoga trebalo zasnivati dudinjake, a sam posao branja lišća i hranjenja buba mogu obavljati i djeca pod nadzorom starijeg čeljadeta (list je morao biti suh, da bube ne obole od žutice).

Sama tehnologija uzgoja je također jednostavna. Za uzgoj je potrebna jedna prostorija u koja je dovoljno prozračna i u kojoj je konstantna sobna temperatura. Osnovni proizvod svilenih buba je naime je čahura od finih svilenih vlakana. Svilena buba je noćni leptir čija ženka snese 400-600 sitnih svijetlih jajašaca, od kojih se izlegu male crne gusjenice. One se u svom životu svlače četiri puta, tek zapredu u čahuru iz koje se ponovno formira leptir. Gusjenice prije čahurenja valja intenzivno hraniti dudovim listom, a uvijete za čahurenje su ljestvice načinjene od metle, trske ili pletene od šiblja. Već u polovici svoga života gusjenica počinje plesti svoju čahuru, a to je osnovni cilj uzgoja. Čahura je gotovi svileni konac koji ne treba više presti. Veličine je kao golublje jaje, a nit je duga 300-350 metara. Kad je čahura gotova, sprječava se formiranje leptira tako što se gusjenice guše vrućom parom ili direktnim izlaganjem čahura jakom suncu, te čahure očišćene ostaju kao gotov proizvod za tržište. Zanimljiv je podatak da je u cijeloj Hrvatskoj godine 1922. proizvedeno 51 000 kilograma svilenih čahura , a samo u Gradištu 720 kilograma. U Gradištu se time bavilo dosta obitelji, poneki samo iz hobija, a bilo je i uzgajivača koji su to radili na veliko i time ostvarivali znatniji prihod kao dodatni izvor zarade.