Gradište - kolijevka muzike
OBJAVLJENO:
3.11.2005.
PREGLEDA: 6750
KOMENTARA:
45
Osvrnut ćemo se na početku tj.dotaknut ćemo, sto znači-ćenit ćemo tematsku jedinicu "nagli porast slušanosti narodnjaka u urbanom naselju Gradište"...ustv. šta se tu ima pričati: neka si deca slušaju ono šta im se sviđa, nek režu vene, aorte i ganglije tupim tanjuračama...bolje i to nego da se drogiraju, kradu ,tuku slabije od sebe (jače mogu!), švercaju dionicama, prodaju muda pod bubrege, rog za svijeću...
Ako smo već neka demokratska zemlja koja teži ka EU moramo prihvatiti činjenice onakve kakve jesu. Što jes jes što nije nije i ruku na gušteraču ali i u prijestolnici vrvi od barova kao sto je "kod Marinjole", tresti sve u finfer armonika dugmetara, lijepe se iljadarke na uznojena i orošena ćela zlatnozubih svirača. Debele, salate pevaljke dlakavih nogu kojih se ne bi postidio ni R.Carlos, pocupkuju po stolovima do ranih jutarnjih sati...sadašnjost, realizam...mržnja i gađenje za neke ali za ostale ne.
A nekad smo imali svirke uživo gradištanskijeh bendova: Kap kurvi tj.krvi, Otoman, Anić Bend ejd... Oni prvi su izgorili u vatri slave, otišli trbuhom za kruhom od Trbljanića, ovi drugi se raspali prije prve službene svirke jer im oni prvi nisu htjeli dat istrumente ali su zato ovi treći poželi sve hvalospjeve roknrol kritike u nas pa i šire. Bilo je divno igrati na betonu dok su tri brata uvježbavala repertoar za idući koncert. Komaraca nigđe! Teški tonovi i riffovi čuli su se do Šlajsa (tako govori usmena predaja). Bilo je pokušaja vraćanja roknrola (namjerno pišem po Ivi Vuuku!) korijenima šećerne repe, onome izvornome, tako da su pojedinci pokušavali svirati na reketima za badminton, rašljikama i poklopcima, na sijačicama "olt-osijek" ali sve je svršavalo na neuspjelim pokušajima ali samo zato sto siriji auditorijum nije imao sluha za ta briljantna glazbena ostvarenja. Anić bend je pokušao nabrzake zaraditi lovu tako da je upad na koncerte bio 10 iljada (ona crvena) ali svaki put je ledena dvorana doma ostajala prazna...stoga su se odali duhovnoj nadogradnji, prodali instrumente i otišli u neke druge sfere u kojima i danas plove...Zalagat ćemo se da ih se uvrsti u rock almanah..ne, jos bolje u Kuću Slavnih!
Da, da, nekad se svirala samo prziona od mjuuze... Emina je bio prvi glas naših atara, neprikosnoveni car mikrofona na fajrontima legendarnih "gitarijada", kada bi zadnji vlak prema VK otfurao gro ljudi i kada bi ostalo samo paar domaćih (i najpijanijih!) ali i nekoliko ceranaca koji su bili ok po svojim stavovima. Tada bi se Emina uzderao "Eoooooooooo....da li se čujemo" (kao Bebek 78. na Marakani)...a dolje u sali Peter i Suljo su se zalijetali u lim na zidu da vide ko će jače opičit...naravno Peter nije skužio da Suljo glumi udarac glavom o lim a zapravo ošine rukom (jer je bio vidno napudran)...Nakon sto je Suljo izveo svoj fingirani udarac po treći puta sa zaletom od cca 4,5 m -Peter se zaleće od ulaznih vrata, udara glavom o lim na zidu i odlazi u vječna lovišta...došo je potljam sebi ali se ne sjeća ni danas pojedinosti.
Gradište je bilo odskočna daska za meso i za ostale glazbene pravce a ne samo za hard-rock, npr.korijeni dance-glazbe se isto u nas mogu naći jer; gđe je prve dionice odpjevala Indira nego kod nas? Tu su nastale okosnice buduće himne svih svinjokolja "Nek vatre gore sve" a Indira je samo zahvaljujući Hakijevim ćevapima koje je derala svakodnevno imala tako snažan i prodoran menzo-sopran poput Gertrude Munitić. Tako da se ne moramo čuditi sto danas neke druge glazbe žive u našemu selu veselu, što se Kinez vrti na be enu, možda se uskoro i kod nas pojavi tj. od naših domaćih sponzorusa možda neka postane Lijepa Brena II, ode u svijet i postane popularna, možda vojnici budu lijepili njene slike po ormarićima...tko zna sto nam donosi slijedeći vikend...odgovor ćete naći u ZONI SUMRAKAAAAAA....
Specijalni dopisnik iz Narodne Republike Njemačke i Japanske
|