GODINE BEZ SUNCA


OBJAVLJENO: 8.2.2006.          PREGLEDA: 3247       KOMENTARA: 25


Ivan Šarić-Baća rođen je 1946.godine u Štitaru u Slavoniji, gdje je završio osmogodišnju školu. Gimnaziju je pohađao u Županji. 1971.g. napušta Hrvatsku i odlazi u Njemačku, gdje od 1972. do 1976. godine studira teologiju. Od 1974. radi kod Njemačkog Karitasa kao socijalni radnik za naše gastarbajtere. Od 1982. do 1986. godine studira socijalni rad. Dodatak imenu "BAĆA" uzeo je od svog pokojnog oca, kojeg su svi u Štitaru tako zvali, a na kojeg je tako ponosan. Na ovim stranicama pokazujem neke njegove radove u kojima on iskazuje neizmjernu ljubav za rodnim krajem i gdje nama mlađim daje poučak o jednom vremenu, jednoj zemlji i jednim ljudima.

GODINE BEZ SUNCA

Crtice o  životu u tuđini

Kad pročitate ovaj naslov zapitati će te se, tko, ili što može izdržati godine bez sunca? Ako se radi o čovjeku onda je on već davno morao umrijeti, biljka, pa i korov, davno nestati. Međutim radi se o čovjeku, taj čovjek još uvijek živi ili bi možda bilo bolje reći životari, jer bez sunca nema života. A da stvar bude još gorja, taj čovjek nije sam. Ima nas puno takvih, na tisuće. A ti ljudi nisu nikakve egzotična rasa nego ljudi i iz našeg šokačkog kraja. Nikada niste razmišljali o ovome? Vjerujem da niste, jer ni ti, bez sunca izblijedjeli, ljudi sami o tome nikada nisu govorili. Dapače! Nudili su vam priče sjajnije od sunca, blještavije od dragulja, skuplje od zlata. A u biti su vam lagali. I to je njihova velika životna laž. Oni su zapravo gubitnici i to na puno frontova. A tko će priznati da je gubitnik, da mu je život prohujao a da ga nije ni živio? O uživanju se ovdje doista ne može govoriti.
No neću vas više držati u napetosti. O kome je zapravo riječ: o „gastarbajterima“, ljudima „na privremenom radu u inozemstvu“, „jugošvabama“. Već se na ovim nazivima vidi laž. Gastarbajterima su nas u Njemačkoj zvali do prije dvije, tri godine a onda nas okrstili u „strane sugradjane“. Iz ljubavi? Ne! I Nijemci su konačno shvatili da više nismo gosti (riječ gastarbeiter znači gostujući radnik). Doduše može se dogoditi da vam netko dođu u goste, na kirbaj, na Svetog Franju, i kod vas umre. Ali to je rijetkost. Međutim to u Njemačkoj već godinama nije nikakva rijetkost. Da li vam se ikada dogodilo da vam gost ostane u kući do smrti? Kaže se „svakog gosta tri dana dosta“. Ta „tri dana“ su već davno postala trideset i više godina, u mom slučaju 36!  „Privremenim“ nas je zvao stari sustav. Vjerovalo se, a doduše i mi smo sami u to vjerovali, da ćemo se vratiti nakon par godina kad sagradimo kuće, pokupujemo traktore i poljoprivredne strojeve, par jutara zemlje. I sve smo mi to sagradili i pokupovali, ali vratili se nismo. Ta „privremenost“ izrodila se u trajnost. „Jugošvabe“ smo bili zbog debelih buđelara, kako se to kod nas kaže, zbog novčanika kojima smo plaćali sve i što smo morali i što nismo: dozvole, bolovanje, potvrde, kumstva novih crkvenih tornjeva ili zvona, naklonost lokalnih vlastodržaca. Svi ste nas cijenili po automobilima, kućama ali i po našim napuhanim pričama. Sjećam se da sam kao momak, dok sam još živio u rodnom kraju, s društvom najradije sjedio u birtiji oko Božića kad dođu naši dojučerašnji paori, ali sad ne više s kapom nego šeširićima na glavi pa možda i prešarenom kravatom. Slušali smo ih otvorenih ušiju i očiju i nismo mogli vjerovati: niti jedan od njih nije kopao na baušteli. Sve su oni nekakvi poslovođe, „kape“, forarbajteri. Svoj su novi status dokazivali rundama za „cilu birtiju“, nerijetko otvarali svoje debele buđelare punih maraka i njima se hvalili. To je bilo nekad. Ali već dugo nas nema takvih. Sada upadamo uoči bolešću, usamljenošću, povučeni u svoju avliju „jer nas nitko ne razumije“, buđelari su se jako otanjili, kupovati ne možemo više ništa a svi to još od nas očekuju. Sjaj i bijeda? Nije to nikada ni bio sjaj pa niti onda kad vam se to možda činilo, kad ste nasjedali takvim birtijskim divanima, falama, automobilima i kućama. Uvijek se iza toga krila bijeda koju smo pokušavali retuširati, šminkati kojekakvim statusnim simbolima i u vama često puta izazivali zavist. Birtaši su s nama uvijek dobro prolazili, možda bili i jedini koji su nam se veselili. Neću nimalo pretjerati ako kažem:“Izvana huj, iznutra fuj!“ Da ste nam samo mogli zaviriti u srce i dušu! Odmah bi vam sve bilo jasno. Kad ne bi bilo previše žalosno bilo bi tragikomično.  

Možda se nećete složiti sa mnom, ali budimo pošteni pa pogledajmo samo nakratko, kako se tih godina, tamo negdje od 1968. pa do 1973. odvijao  put „na privremeni rad“? Mnogi od vas tada još nisu ni bili rođeni pa vam ovaj prikaz može poslužiti kao svojevrsna povijest, đukabegovićke  propasti jednog dijela Slavonaca ali i Slavonije. Dajem vam informacije iz prve ruke, jer i ja sam jadan od tih. 15. veljače 1970. godine i ja, tada 24 godine star (ili mlad) sam se morao odlučiti na taj nepoznati daleki put. Kažem morao, nisam želio. A tko je od nas želio taj put? Vjerujem nitko. Razlozi su doduše bili različiti, ali bi ih se moglo svesti na dvije skupine: iz ekonomskih, dakle materijalnih i iz političkih razloga. One, koji su se možda dosita iz avanture upuliti „u bili svit“, možemo zanemariti, jer ih praktički tada još nije niti bilo.

Budući da već 31. godinu profesionalno radnim s našim ljudima u Njemačkoj, smijem reći da mi je situacija u potpunosti poznata. Svi su oni meni ispričali maltene iste priče. Materijalna je situacija tih godina i na selu bila loša. Od par jutara zemlje se jedva moglo izvući kraj s krajem, a o gradnji nove kuće, kupovini dodatnih jutara zemlje, traktora i poljoprivrednih strojeva, nije bilo niti riječi. I što je onda ostalo kao jedina mogućnost: rad u inozemstvu. Nije tipično ali ipak zanimljivo, da je iz našeg kraja, dakle bivše općine Vinkovci i Županja 1968. godine, bar u grad u kojem ja živim i radim od 1974. godine (grad od 120 000 stanovnika), došao veliki broj žena. Njemačka je tih godina ovisila o stranoj radnoj snazi, pa su posebne komisije sastavljene od predstavnika poslodavaca, sindikata, zavoda za zapošljavanje i liječnika na licu mjesta vršile odabir onih koji mogu ići u Njemačku. Te su osobe morale biti potpuno zdrave (čak su morale imati i sve zube!), ne starije od 30 godina. Jezik nitko nije znao ali se to nije niti tražilo. Elektronska industrija ovoga kraja trebala je puno ženske radne snage, pa su naše cure i snaše skinule kukme i šamije, spremile se u „gospocke“ stvari, prošle na komisiji i sjele u vlak, neka možda prvi puta u svome životu. Doduše nisu one u kući odlučivale o njihovom odlasku. Gledalo se koja se radne snaga traži pa je na njih pala kocka. Ostavile su muža i djecu svekrvi i svekru i hajde.

Kada su se one donekle snašle htjele su dovesti i svoje muževe. Doduše bilo je i dosta slučajeva da su muževi htjeli sami doći, jer su čuli da su im žene „šarene“ pa su se htjeli uvjeriti. Međutim građevinarstvo je tražilo također puno nove radne snage. Od dojučerašnjih orača i kopača, svinjara, govedara i ovčara postali su građevinski radnici, cimermani (tesari), zidari.

Pokušajte si zamisliti kako je izgledao susret tih naših vrijednih i poštenih, ali ipak jednostavnih ljudi s novom, potpuno drugačijom sredinom, s njima potpuno stranom kulturom, jezikom. Oni su jedino mogli ponuditi snagu i tješiti se privremenošću svoga boravka. Kada bi pitali gastarbajtere te generacije koliko su planirali ostati u tuđini onda bi vam svaki rekao: dvije do tri godine. To je po njihovom shvaćanju bilo dosta da uz puno posla, dobru zaradu ali i znalačku štednju zarade dosta da bi ostvarili sve svoje unaprijed zacrtane planove. Taj njihov plan glede vremena boravka je uz ostale čimbenike presudan, da se oni nisu niti trudili učiti jezik zemlje u koju su došli. Na gradilištima su im poslovođe bili ili naši ljudi ili pak domaći, koji su bili zadovoljni da radnik radi. Nijemac ne voli kad netko na radnom mjestu stoji. Ako nemaš što drugo raditi, onda uzmi metlu i meti. Svaki će šef biti zadovoljan i hvaliti svoga vrijednoga radnika. Njihovo poznavanje jezika svelo se na imena alata kojim su svaki dan radili (doduše u hrvatskoj varijanti - npr. čekić se na njemačkom kaže Hammer. Naši su ga, čuvši kako Švabe ne izgovaraju „r“ zvali „hama“ itd. Veliku građevinsku firmu Proisag naši su okrstili u „prosjak“.) A ako su i naučili malo više onda to pak nije bilo gramatički, nego recimo ovako: ići ulica posao, doći kuća spavati.  Uz nepoznavanje jezika i snalaženje posebno pri kupovini (tada još nije bilo samoposluživanje), vezane su mnogobrojne šaljive stvari. Dođe, recimo, jedan baja u mesnicu i hoće kupiti svinjskih repova da pravi lučevine. Niti zna kako se zove svinja, a još manje rep. Kad ga je mesar upitao što želi on poče hrktati kao svinja, a ruku stavi na tur i prstom imitira rep. Drugom rukom pokazuje dva. Nekako su se dogovorili da hoće dva kilograma. Ili jedan, baš iz našega kraja, poželio piti mlijeka. Dođe u trgovinu i, kad ga je prodavačica zapitala što želi, poče prstom upirati u njene grudi a šaku druge ruke stiskati kao da muze. Ili kako je jedan, hajde on baš nije bio naš, malo je dalje, objašnjavao puža, budući nije znao kako se kaže puž. Rekao je, a usto i prstima ruke pokazivao, „vozi polako a na leđima ima baraku“. Svi su se oni spasili kad su s vremenom sve trgovine postale samoposlugama, iako je i tada bilo svašta. Priča se, recimo, za jednoga Štitarca, da je izvjesno vrijeme kupovao konzerve s psećom hranom, jer nije znao pročitati što na njoj piše. Svi su uvijek imali puno sitnih novaca. Budući da nisu razumjeli trgovca koliko trebaju platiti, oni bi uvijek davali veće novčanice, ili pak otvorili novčanik i pružili trgovcu da uzme koliko treba. Sva sreća pa su Nijemci bili pošteni ljudi pa ih nisu varali.

Svi su jedva čekali nedjelju da se mogu sresti na glavnom kolodvoru, jer tamo su se svi skupljali. Ako nekoga nisi sreo u gradu, onda ćeš ga sigurno sresti na kolodvoru. To im je bila razonoda, ali se takva razonoda pod utjecajem alkohola znala pretvoriti i u tuču. Puno je puta velika kolodvorska hala odzvanjala pjesmom gastarbeitera. Ako ih niste mogli prepoznati po licu, onda ste trebali sačekati dok ne počmu pjevati. Sjećam se da se jedne takve subote sastala oveća skupina Hercegovaca i započeli pjevati gangu. U to je još vrijeme u Njemačkoj postojala posebna policija za njemačke željeznice, koja je kontrolirala i kolodvore. Kad je ta, Nijemcima doista jako egzotična pjesma, koja im je više ličila na neartikulirane povike pri tjeranju stoke, dodijala, pozvali su policiju. Policija ih je najprije lijepo upozorila, no to ovi niti su razumjeli jezično a nisu mogli ni shvatiti, zbog čega oni ne bi smjeli pjevati, a nikome ništa ne čine. Tada im je jedan jako strpljivi policajac nacrtao šumu i pokazao im, da tako mogu pjevati u šumi ali tu ne. I tako je policija prekinula gangu.

Ovo o čemu sam vam sada pisao je okvir u kojem se odvijao život gastarbajtera prvih godina njihovog boravka. Potpunosti radi treba spomenuti i još jednu stranu života, koja je, obzirom da se radilo o mlađem kako muškom tako i ženskom svijetu, bila jako važna. Rekao sam već da su posebno iz našega kraja Nijemci „regrutirali“ veliki broj žena odnosno djevojaka. Njihovim su se odlaskom iz sela te mlade ženske, koje su odjednom skočile iz opanaka u cipele, oslobodile i društvene kontrole sela i obitelji. A krv nije voda. Na drugoj pak strani iz čitave tadašnje države je bilo puno samih, što neoženjenih muškaraca što oženjenih, ali čije su žene ostale kod kuće. I sada si možete zamisliti što se sve tu, glede putenosti, odigravalo. Ženske su uglavnom stanovale u domovina svojih firmi u koje je bilo strogo zabranjeno dovoditi muške izuzev rodbinu. Odjednom su hodnike tih zgrada preplavila „braća, bratići i stričevi“. U gradu u kojem ja živim je čitava jedna ulica bila svojevrsno „korzo“, jer je bila malo po strani a s jedne strane obrasla svakojakim žbunjem. Neke od tih žena su brzo morale odložiti tu svoju slobodu, jer su došli muževi, što nije baš uvijek prolazilo u mirnom tonu i samo milovanjem. 

I još jedna zanimljivost. Kako se bližio prvi Božić, Uskrs ili pak ljetni godišnji odmor, tako su naši gastarbajteri gledali da pošto poto kupe automobil, iako skoro nitko on njih nije imao vozačku dozvolu. Prvi je pohod rodnom kraju morao biti odgovarajući, morao je dokazati isplativost rada u tuđini. Ali čini mi se taj je automobil morao prekriti sav onaj jad, nesnalažljivost, tugu, sve one sitne i krupne svakodnevne poteškoće i na poslu i u baraci ili nekakvom starom stanu bez kupaonice ili centralnog grijanja. Taj je automobil postao simbolom statusa: blagostanja i sreće. Da su mnogi na putevima Njemačke, Austrije, Slovenije a i Hrvatske ostavili svoje živote, znaju samo njihovi najbliži. Mene je uvijek fascinirala motivacija tih ljudi, da bez vozačke dozvole i bilo kakvog vozačkog iskustva sjednu u automobil i krenu na tako dalek put. U to je još vrijeme njemačka policija „vidjela“ vozačku dozvolu u svakom dokumentu sa slikom ako ta nije bila na njemačkom jeziku. Što je bilo to što ih je naprosto tjeralo na to? Puno je bilo onih koji su u svome selu slovili kao siromašni, nesnalažljivi, besperspektivni. Dakle društveni im je status bio loš. A tko se ne voli izdići iznad drugih, tko ne voli da se o njemu govori ali ovaj puta pozitivno, tko se ne voli pokazati? Onu bijedu koja stoji iza tog statusnog simbola nitko od vas nije vidio. I radi toga su nam mnogi zavidili. Ima oko ovih putovanja zgoda i zgodica, ali o tome drugom prigodom.

Eto, dragi čitatelji, neka ovo bude okvir u kojem se odvijao život naših gastarbajtera. Taj okvir ćemo popuniti "šarenim kamenčićima" kao mozaik, da vam slika života velikog broja ovih ljudi bude potpuna.

Do druge priče vas sve puno i srdačno pozdravlja

baća Iva


Pretraži :

 

Nemate podršku za flash!

Temperatura u selu:

Slučajne slike  odaberi :

Moraš biti registriran da bi upisivao komentare ! Link za registraciju.

Ispis komentara:

1.Hvala ti na pozivu na susret i divan. Rado. Al mozda bi bilo bolje da se dopisujemo E-Mailom. Moj ces naci na mojoj web stranici (vidi gore) pa mi se javi. Eto dragi moj sokacki Eliote Ness, puno te pozdravljam i radujem susretu bar priko zice.

16.2.2006. 10:35:39 Komentar poslao: Baca


2.Ovdje nema folklorasa,postoji Hrv.klub "Napredak" ali sam cuo da su to bivsi Udbasi i ostale komunjare pa nisam stupao u kontakt sa njima.Ovdje prevladava turbo-folk ,Bosanci i Srbijaneci.Ja se drzim po strani od takve kulture.Kad prolazis kroz Stajersku javi se pa se mozemo sresti i podivanit malo.Pozdrav od Eliot Nessa sokca.

15.2.2006. 20:48:32 Komentar poslao: Eliot Ness


3.E, vidis, ja sam ipak dalje od tebe; 1100 km od Gradista. Al ne idem ja u poklade doma, nego ovdje nasi folklorasi organiziraju pokladnu zabavu. Ja sam skoro svakog mjeseca sluzbeno u Zagrebu, al nastojim da, bar na jedan dan "skocim" i do Slavonije.Znas poslije mi je nekako lakse. Kad budem prolazio Stajerskom sjetiti cu te se. Pozdrav Eliotu Nessu iz Svabske.

15.2.2006. 16:21:43 Komentar poslao: Baca


4.Ja necu u nase poklade jer dolazim tek za Uskrs u Sokadija-land.Za Uskrs sam uvijek kod kuce.I inace ja cesto dolazim kuci jer nisam daleko (pet sati voznje) pa mi tudjina ne pada tako tesko.Pozdrav Baci iz Stajerske.

15.2.2006. 13:09:22 Komentar poslao: Eliot Ness


5.Ti si, Eliote altruista; bolete te tudje rane.Odlika je to ljudska, to te dici.Dakle dijelimo istu sudbinu. Sto mozemo? E, ja hocu u subotu u poklade i to u nase. Ako ces i ti neka ti bude sretno i veselo!

15.2.2006. 9:19:55 Komentar poslao: Baca


6.Ja i sada mogu reci Domovino,ti si kao zdravlje.Ali u nasoj Domovini ima dosta bolestina koje i mene bole iako nisu na mom tijelu.Zbog takvih bolesti sam ja morao u pecalbu.Baca, ja nisam razocaran mojom Domovinom nego stanjem u mojoj Domovini.Baca hocemo li u POKLADE ?

15.2.2006. 8:29:36 Komentar poslao: Eliot Ness


7.Zao mi je, Pipi, ti si izgleda dosta razocaran. Ja vjerujem da je biti "stranac" u svojoj zemlji neuporedivo teze nego biti stranac u tudjini. Nesumnjam da imas razloga za tvoju tvrdnju.Svejedno, nemoj mi zamjerit sto cu kast, "Tudja zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje"! Pozdravljam te i zbilja zelim da jednom mozes reci: Domovino, ti si kao zdravlje!

15.2.2006. 0:47:49 Komentar poslao: Baca


8.bolje je biti stranac u tuduj zemlji,nego "stranac" u vlastitoj zemlji!!!

14.2.2006. 15:06:56 Komentar poslao: pipi


9.serem vam se na ton film!!!

11.2.2006. 18:13:52 Komentar poslao: kristina topalovic


10.Pozdrav svim gradistancima ,veliki pozdrav Juricima (Mijo).Pozdrav Simi Pavinjaku,Caci i Sanji u Götingenu.Znate li kako je nasto Deda Mraz ili Bozic Bata?Jednostavno,okupali cetnika u varekini.

11.2.2006. 14:37:08 Komentar poslao: Jastreb


11.Gotovina smrdi-prdi u Haagu tamo mu je i mjesto i takvim kao on

11.2.2006. 13:35:01 Komentar poslao: bolje i kredit nego takva Gotovina


12.ja sam rade pozdrav svima iz austrije.cestitam na uspjesnoj stranici.pokusajte kontaktirati vase ljude u prekooceanskim zemljama,vidjet cete koliko je ljudi zainteresirano za suradnju.

11.2.2006. 13:09:38 Komentar poslao: Gotovina


13.ma nema meni do mog gradista.zivim u njemackoj sest godina al najradije bi se doma vratila da mogu.djaba ti para kad ti srce za domom cezne.

10.2.2006. 21:07:32 Komentar poslao: bot sefort 3


14.Budale smo mi,koi smo sami sebe osudili na dozivotnu robiju a nasoj djeci uskratili Domovinu!

10.2.2006. 20:42:26 Komentar poslao: Mata


15.Pa kad je toliko lijepo na zapadu zasto se po stare dane vracamo nazad sigurno ne zbog sto smo se nauzivali ili?jednostavno nam je najdosadniji dan u domovini ljepsi nego najburniji dan u inostranstvu kod kuce si svoj i znas kojem stadu pripadas ,vamo vise slike na zidu sa sta ti ja znam sta na njima a tu je zivot uzivo..nemoze nista zamijeniti rodnu grudu pa ni u raju mislim ljepota svega je tamo gdje sam kod kuce vjerujte mi sta vam kazem zivim vec 34 god.u dijaspori i znam sta kazem ovdje zivimo sredjeno i kulturno ali nam u dusi fali kaos i divljina domovine koju u srcu nosimo

10.2.2006. 20:21:35 Komentar poslao: jos malo (cega god)


16.Kako da ne.Kao kod nas zivi se u jos par "zapadnih" zemalja kao npr. Rumunjskoj,Bugarskoj,Srbiji itd.Kvaliteta zivota na kojoj nam zavide svi koji zive u trulim kapitalistickim drzavama...hahaha

10.2.2006. 19:44:38 Komentar poslao: ZNG-1996


17.Ma nigdije se ne zivi kao kod nas. Vani se da bolje zaradit,medjutim kvalitetu zivota ne cini samo zarada.

10.2.2006. 16:34:27 Komentar poslao: Mata


18.Bauštela majka. Mozak na pašu, piva, bolovanje i prijevremena mirovina!

10.2.2006. 12:46:11 Komentar poslao: Titin pionir


19.Itekako mi se zivi u mojoj Hrvatskoj,ali mi se ne zivi sa npr. laznim invalidima dom rata,lopovima koji su se obogatili u privatizaciji,debilskim politicarima (cast izuzetcima).Pozdrav svim hrvatima a posebno mojim slavoncima.

9.2.2006. 15:32:31 Komentar poslao: ZNG-1990.


20.Uvijek si stranac u tuđuj zemlji

9.2.2006. 14:01:57 Komentar poslao: Znam te muke


21.Ajd da se bar nekom zivi u ovoj nasoj vukojeb...

9.2.2006. 12:05:21 Komentar poslao: Inostranstvo 4ever


22.Washington, DC, Jan. 13 (UPI) -- The Croatian media are abuzz about the continued employment of a journalist reportedly outed as a MI6 (British overseas intelligence) agent and disinformation agent. Zeljko Peratovic writes for the journal Vjesnik. According to the media, Peratovic distributed -- and apparently still distributes -- disinformation on the whereabouts of Croatian Gen. Ante Gotovina to help avoid his capture. In October 2003, the U. S. government offered a reward of up to $5 million for the capture of Gotovina, who is wanted for war crimes by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in The Hague.

9.2.2006. 10:29:01 Komentar poslao: O Peratoviću


23.Razumijem, jer tudje je voce uvijek sladje!

8.2.2006. 17:25:57 Komentar poslao: baca


24.Ja bi ošo sutra da mogu

8.2.2006. 15:26:59 Komentar poslao: čarli čekić


25.OK TO JE BILOZA VRIJEME JUGOSLAVIJE ALI ZALOSNA CINJENICA JE DA BI SE (ILI JE TO VEC UCINILO) I U LIJEPOJ NASOJ JAKO PUNO HRVATA ODREKLO "SUNCANOG" ZIVOTA U HRVATSKOJ.

8.2.2006. 15:16:33 Komentar poslao: PIPI DUGA CARAPA


 

Najnovije vijesti

1.Božićni turnir 2016.

Pokrenuta je inicijativa da se za svaki Božić „baci“ mali nogomet na betonu, novi nogostupi, reakcije na prethodnu temu „Nestanak Cigana u Gradištu …“, nove slike

[VIŠE]

2.Nestanak Cigana iz Gradišta prije 75 godina

Nekoliko stotina Cigana živjelo je nekada u Gradištu.

[VIŠE]

3.Jesen 2016.

Bezimena škola, svatovi iz 1981., juniori NK Slavonca maestralno !

[VIŠE]

4.Gradištanac u Dubaiju

Đuka Dretvić kao pravi Šokac iz Gradišta poslao je izvještaj iz Dubaija gdje radi i živi trenutno

[VIŠE]

5.Roboti za klince

Obavijest roditeljima, učenicima i mještanima općine Gradište.

[VIŠE]

6.Izbjegličko naselje u Gradištu

Izbjegličko naselje u Ambarinama, svećenik tumači dječje snove

[VIŠE]

7.Ljeto 2016.

Na sljedećim parlamentarnim izborima za Sabor, Gradište će imati jednog predstavnika – Tomislava Krpana. Podržimo ga i dajmo priliku novim, mladim ljudima i novim idejama. Puno novih slika – naših mještana uglavnom u ljetnoj dokolici uglavnom.

[VIŠE]

8.Tko je tko u Gradištu ?

Tko su novi/stari veleposjednici i mecene u Gradištu ?

[VIŠE]

9.Proljeće 2016

Tema - rasvjeta i par novih slika.

[VIŠE]

10.Vinkovačko rodilište - šlamperaj !

Vinkovačka bolnica ponovo je u centru zanimanja, ovaj puta zbog jednog tragičnog događaja

[VIŠE]

© 2002 - 2006   www.gradiste.com  Sva prava zaštićena - inače bi moglo biti po tamburi !