ŠOKCI SU PROPADALI – AL PROPALI NISU!


OBJAVLJENO: 28.1.2016.          PREGLEDA: 2482       KOMENTARA: 1  LINK


ŠOKCI SU PROPADALI – AL PROPALI NISU!

 
Njeki sam dan, svitu moj, moro u Vinkovce doktoru, pa potlja prigleda naiđem u jedinu šokačku birtiju kod Adama, sjednem i naručim dva deci graševine, premdaj doktor reko da nebi smio pit. Al čaša dobroga slavonskog vina nemore naškodit. Do moje trpeze* sjede dva očita momka, dosta mlađa od mene. Slušam i' kako divane* i čujem da se jedan zove Mata a drugi Tuna i da su bili zajdno u vojski.
 
Tuna se sav zajapurijo u licu, ta skoro rđav, pa će Mati:
 
- Ta znaš ti, druže moj, šta mi reče njeki dan jedan mamlaz u Vinkovaca na pijacu? Kaže da mi Šokci nismo nikaki ljudi, da nam se istanjila krv, da ćemo nestat i propast. A još povr' sveg da smo nesposobni!  Imal' veće i bogohulnije laži i uvrede? Nesposobni Šokci?!!
 
- Pa, koje projektiro ‘ne lipe ‘rastove kuće, ambare* i štagljeve* od Batajnice do Požege? Ko je uzgojio ‘ne babogredske konje šta se od snage i ljepote propinju k nebu i kidaju štranjge i ulare? Ko je izvez’o ‘ne narodne nošnje kojima se divi cili svit, ponjavce* i otarke* kojima kitimo političare kad prid izbore zalutaju u Šokadiju?

Ko je izgradio Petrovaradin, gradišku, brodsku i osječku tvrđavu, savske nasipe, crkve, škole i drumove? Ko je rodio Reljkovića, Cesarića, Tadijanovića, Klaiće, Kozarce, Vladimira Kovačića, Josipa Matasovića, Diku Švagelja, Vanju Radauša, Jana Panoniusa – Kestenečkog, dr. Iliju Abjanića, dr. Josipa Fališevca, Slavka Jankovića, Martina Grgurovca-Šiminog, dr.prof. sc. Ivana Jurića, Katančića, da nabrojim samo njeke?!  - nato će Mata.
 
- Tako je – reče Tuna i doda: Samo od 1795. godine do 1937. Šokadija je dala priko 150 markantnih pisaca, a za njeke je A.G. Matoš rek’o da su najpraktičniji, najrealističniji i najpozitivniji među hrvatskim lučonošama!!! Može li se zamislit  ‘rvacka kultura brez Šokaca i naše kulture i umjetnosti koja se ogleda u svakoj alatki, odjeći, graditeljstvu, pjesmi, glazbi? Sve to k’o buktinja svitli u budućnost i svjedoči o neponovljivosti dobre, šokačke duše, doduše prkosite i do oholosti uspravne, al’ koja nije sposobna učiniti zlo drugima. Samo sebi.
2
 
- Znaš, baja Tuna, vo da nam se istanjila krv, možda je i točno – snuždito* će Mata. A ako i je ni nikako čudo. Tekla je naša šokačka krv u potocima, vjekovima. Na Savi k’o "antemurale christianitatis”*  (prediziđe kršćanstva - "Slavonci smo i Hrvati pravi, branili smo granicu na Savi") u Šest godišnjem ratu oko Bratislave, u četiristotinagodišnjim ratovima gospodina Habsburga i madžarskih grofova, u Jelačićevim postrojbama proti’ mađarskih grofova, u njemačkim postrojbama pod Staljingradom, u ustaškim kod Krašića, u domobranskim po Bosni, u partizanskim po ciloj tadašnjoj Rvackoj, u Domovinskom ratu u Vukovaru i okolo njega.
 
- Je, bome - Tuna će. - Tekla je ta krv pomišana znojem krvavim, još i više, u doba mira i primirja. Svaka njiva natopita je našom krvi i suzom, teškom, kletom, samozatajnom, zbog mučnog oranja i kopanja, rintanja* po štalama oko marve* i đubreta*, košnje po paklenskim vrućinama, sa "sušicom"* vječnom družicom, u blatu i maglama slavonskim! Za koga je tekla ta silna krv šokačka? Zašto? "Klasu za rod, suncu za žeđ", rek’o je jedan mikanovački pjesnik. Al moram kast i vo: za sve vlastodršce na ‘rvackim i evropskim prostorima od stoljeća sedmog do Kristove dvijetisuće i koje, dvadesetčetiri sata na dan. A otimali su nam i više nego je trebalo, pritvarali naše u svoje. Pa, kako da se ne istanji ta krv šokačka, kad ju tako vole piti vampiri stoljećima?
Al svedno, nemoremo nestat’ mi Šokci , pa čak i kad nas u grob metnu! Zar sunce i mjesec nestanu kad zađu? Ako ništa drugo, živit ćemo u pjesmi, u riči toliki’ naši’ pisaca  i pjesnika, na slikama naši’ slikara, u bronci i ‘rastu naši’ kipara. Još nije zašlo sunce svi’ dana, Šokadijo moja!
 
- Istina, baja Tuna – odobrava mu Mata, i nastavi:O, šta sve nisu pisali pjevali i lagali o toj Šokadiji, pogotovo ‘vi novovjeki "kantautori". Te da je bila sita i napita, raspojasana, puna bećara i podatnih snaša*, da je i danas sretna, pametna, raspjevana i pobožna, da je bogata i zlatna, puna dukata i obilja svake vrste. Ori se pjesma po poljima i sokacima, sve pršti i bukti od miline i zadovoljstva! Hm! Hm!
Niko ne primjećuje, ili namjerno prišućuje, da vod* žive i drukčiji ljudi.
Živi vod, u Šokadiji, Mika  i Grga i Faba. Rodili se prije sedamdeset ili osamdeset godina, sudeći po nji’ovu izgledu, možda i devedeset. Od kako pamte, oru, voze đubre po njivama, drva za zimu režu, "peku "rakiju" jaku manje od šesnajst gradi", ponjekad, nediljom, u crkvu odu, psuju glasno i žestoko, ništa ne čitaje, kupatila i priključak na vodovod nemaje, ne briju se redovito. Žive tako iz dana u dan, sedamdeset, osamdeset (možda i devedeset) godina, svedno, u blatu, u životinjskim govnima, po kiši, po snigu, u prašini, u vrućinama srpanjsko-kolovoškim, s boleštinama (pretežito "sušicama") , ponjekad s lomovima kostiju, a ponjekad, bome, i s po kojim ubodom noža o "kirbaju" ili "penđerašenju". Žive tako Mika, Grga i Faba s izbrazdanim licem, k’o njive nji’ove u Ritu, Okruglom, Ostrvcima, Gredama i Komerevu, svađaje se s komšijama i ukućanima, dokazuju i raspravljaje o poslanju čojka u ovoj dolini suza što se zove Šokadija.  
 2
- Je. Bome, je, otužno će Tuna. Žive tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svedno, u stra’u od neimaštine, od poreznika, od šamara, popa i učitelja, žandara i milicionera. Živili u stra’u od metka partizanskog, kad su bili domobrani, i metka ustaškog, kad su bili partizani, i metka crvenoarmejskog kad su u njemačkim postrojbama napadali Staljingrad. Živli u strahu od crkonice* nji’ove malobrojne marve, od tuče i mraza, od suše i prekomjernih kiša, od pendreka žandarskog i milicijskog kad su psovali kralja i kraljicu, ili Titu i Mošu ("Drug nam Tito i Moša Pijade, povadili naše vinograde"), koji su povadili nji’ov tudum*, jedino zadovoljstvo što im je, uz malo kurvanja, veselilo dušu, kad su ga pili ‚nako umorni od života, pluga i košnje kosom koja matematskom točnošću vodi kičmu do upale i ukočenosti. Žive tako sedamdeset ili osamdeset (možda i devedeset) godina, svedno, Mika, Grga  i Faba slušajuć priče kako je njekad bilo bolje i kako će njekad biti bolje u ovoj nji’ovoj Šokadiji.
 
- Godine su prolazile, a oni ni primjetli nisu, kada se to, od ‚nog  dječaka pritvorio u đeda s očima bez sjaja, s licem neobrijanim, tužnim i tvrdim, s tilom izmučitim od rada i patnje.
Živi  tako Mika, Grga i Faba na vlas isto k’o šta je živio njegov otac Šima i njegov otac Đuka. Živi na vlas isto k'o i komšija njegov i njegov otac i njegov đed i đed njegovog đeda. Živi na vlas isto k’o i njegovi lancmani iz Budrovaca, Ivankova, Babine Grede, Štitara, Sikerevaca, Trnave, Cerne, Prkovaca, Gundinaca, Cvelferije, Andrijevaca,Trnjana i Prnjavora i njihovi očevi i đedaci i đedaci nji’ovi đedaka.
Žive tako, ili tako slično, generacije i generacije Šokaca. Oru, zube, siju, kopaju, čuvaju marvu na utvajima*, voze đubre, drva za zimu režu, festunge* grade, ginu po Poljima Slave, da bi nji’ovim gospodarima u Beču, Budimu, Zagrebu, Brodu i Vinkovaca  bilo bolje i bogatstvo veće - skoro kroz plač reče Mata.
 
- Da, - Tuna će - al  uz sve to rakiju piju i loš duvan puše, al svedno znaju ponjekad napravit’ dobrog doktora, pisca, slikara i tamburaša. Niko za nji’ ne pita i ne mari. I kad umru  jedva primjete da i’ nema.
 
Šokci nikad nisu živili od tuđi’ žuljeva i nesreća. Nikad svoje ciljeve nisu ostvarivali bezobzirno i priko leševa. I nikad nisu prosili, ni molili. Nikada nisu željeli gospodariti ljudima, pogotovo u politiki, ili državnoj upravi, ali isto tako, osim zemlji, ničije sluge nisu ćeli bit. Zemlju su voljeli, njoj su robovali i robuju i dan-danas. Zato je baš nes’vatljivo, kad njeki skorojević, brez korina, pa čak i brez groba svoji’ predaka na šokačkom groblju, nadmeno, zlurado kaže: "Propali su Šokci. Tako im i treba! Nesposobni su! Nekada smo im radili, u nadnici za kilu masti, a danas i‘ možemo kupiti za eksere." Tunja je ve zadnje riči jedva izgovorijo, jer je toliko stiso zube od bisa.
 
Ta ni meni bilo baš svedno vo slušat. Zastalo mi je u grlu, boli me vaj divan. Al se nisam tio micat već sam guto i u sebi razmišljo: Čuju to Šokci, al šute, il odgovaraju samo njima svojstvenim smiješkom za koji nikada nećeš saznat, da l’ je omalovažavajuće preziran, ili pun gorčine, ali je svakako odraz prkosite, puntarske i do oholosti uspravne duše.
 
Pa ipak, u Šokca mržnje nema! Ni optužbi, ni kukanja, ni prošnje! Nji’ovo je propadanje samozatajno i gordo, gotovo prkosno.
Čini mi se da u Hrvata nema još njeke etničke skupine koja bi bila opsjednuta zemljom k’o šta su Šokci. "Ovdje je zemlja i u srcu i u oku, a ne samo pod noktom", dobro je uočio naš Diko Švagelj. Mnogi su u Slavoniju dolazili primamiti zovom plodova zemlje, ali jedini joj je Šokac ostao vjeran. Ostali ju napustiše, il se pritvoriše u službenike, poreznike, tvorničke radnike, prekupce, nakupce i razno-razne priučene večernjoškolske administrativne moljce. ("Zalud diko na košulji grane, kad ti nisu njive poorane.")
 
Jedno su vrime Tuna i Mata sjedili i pijuckali, ozbiljnog lica al brez riči, snužditi, kad će unjeke Mata:
 
- Šokac je nastavio putovima predaka. Samo je u zemlju vjerov’o. I to ga je uništilo, osiromašilo, stanjilo mu krv. Branijo je svoju zemlju od nasrtaja bezdušnika, al nažalost, morala se zlatna glava savit. Dugogodišnjim diobama obitelji, zemlja je postala rascjepkana, uzgoj uglavnom žita i kukuruza nije bio dovoljan ni za prostu reprodukciju, a kamo li za kupovinu mehanizacije, pa se radilo alatkama koje su izmišljene još u vrime prvi’ poljoprivrednika Naftufijaca iz doline Jordana 10.000 godina prije Krista.
 
- Osim toga, Šokac nije im’o novca za plaćanje radnika, pa je sam radio na njivi i oko marve dvadesetčetiri sata na dan, a kako to sve svršava – zna se, doda Tunja.
-Uz sve to pljačkali su ga nemilice. Nijedna država, nijedna vlada, pa i va ‘rvacka, nije mu pomagala da svoju ljubav prema zemlji pritvori i u svoju korist, da ga priorjentira na ‘ne kulture koje bi bile primjerene njegovim malim njivama i nedostatku radne snage. Štoviše, komunistički režim bivše Jugoslavije sistematski ga je uništav’o boreć se proti kulaka, bolje rečeno dovršio je ‘no šta je počelo razvojačenjem Vojne krajine daleke 1870. godine. Bio mu je suvišan, jer je stvar’o velike poljoprivredne kombinate, otimajuć’ zemlju Šokcu raznim mjerama: arondacije, komasacije, propisivanjem maksimuma vlasništva i šta ti ja sve neznam.
 
- I šta je Šokcu drugo priostalo, nego da svoje kćeri i sinove školuje za njeka druga zanimanja, a ne za beskorisno rintanje po zemlji. Ošli su tako Šokci iz sȇla Šokadije u gradove Šokadije, ili gradove izvan nje. U većini slučajeva to su uspješni ljudi u svojim zanimanjima. Nažalost, u selima Šokadije ostali su nji’ovi stari roditelji, pa se tako, eto njekima pričinja da je nas Šokaca nestalo -, miro će baja Tuna.
 
- A osim toga - nastavi Tuna - putom "trbuvom za kruvom" došlo je u Šokadiju puno stanovnika Like, Korduna, Dalmatinske Zagore, Bosne , Hercegovine, Hrvatskog Zagorja. Dolazili su sami od sebe, poticajem Crkve, ali i "kolonizacijom", to jest "humanim preseljenjem", iniciranim od vlasti Nezavisne Države Hrvatske hrvatski živalj, ili "Socijalističke Jugoslavije" srpski živalj. U svakom slučaju Šokadija je za njih bila Obećana zemlja, jer su u njoj našli utočište od gladi i bijede.

Bila je Šokadija, u to vrime, za nji’, bogata, sveta zemlja, baš ‘naka, kako i danas, svjesno ili nesvjesno, tepaju i lažu tamburaši i ostali zaljubljenici ‘ve blatne, maglovite, al’ nadasve drage zemlje.

- Da – Mata će - došli su jadni i gladni. Hrvati iz tih krajeva ako su kolonizirani u ‘rvacka, šokačka sela za vrime Nezavisne, bili su sluge kod malobrojni’, imućniji’ seljaka, nadničari, risari, napoličari, radnici na vršalicama, u šumama. Hrvati i Srbi, koji su potlja II. svjetskog rata kolonizirani na, uglavnom, njemačka imanja bili su  ubrzo " svoji na svome".
 
Te su "došlje", vridni, pošteni i skromni, malo po malo sticali i sami nješto zemlje, a potlja Drugog svjetskog rata zapošljavali su se u "socijalističkim" seljačkim radnim zadrugama, postajali državni službenici, članovi Partije, ponjeki i sekretari mjesni’ organizacija Partije, poreznici itd. – jednom ričju – napredovali su!

Istovremeno smo mi, "autohtoni" živalj, imućniji seljaci – Šokci nezaustavljivo  propadali. To je propadanje počelo još od razvojačenja Granice 1870. godina, al’ je dovršito u "socijalističkoj" Jugoslaviji rad "strategije" razvoja socijalizma koja se uglavnom sastojala od otimačine šokačke zemlje i plodova rada nji’ovih ruku.

Propadali smo mi Šokci, ponjekad, i rad naši’ čudni’ i neshvatljivi’ opredjeljenja: dioba zemlje do apsurdno mali’ površina, malo đece, (prema smo rasipnički pravili đecu po tuđim kućama), kupovina mrtvog kapitala, dukati i gizda, bolesna privrženost zemlji, opredjeljenje za proizvodnju tradicionalnih  kultura, zatvorenost u sebe, nepovjerenje u "novotarije", puntarska i prkosna oholost, ponjekad nes’vatljiva rasipnost. To je propadanje bilo naše, moglo bi se kast – svojevoljno, samoubilačko.

 
- Istina je to, Mata, al glavni, paklenski planovi za naše uništenje su smišljeni u glavama "socijalistički’ i komunistički’, teoretičara i vođa u Zagrebu, a naročito u Beogradu. Izvršitelji tih planova po selima, primitivni i nepismeni seoski "rukovodioci" i "aktivisti", polupismeni "društveno-politički radnici", nepismeni milicioneri, većinom Srbi provodli su - tihi genocid. Genocid nas Šokaca - ojađeno će Tuna. - Propadali smo mi Šokci tiho, polako, gotovo nezamjetljivo, ali zato matematski sigurno i nezaustavljivo, majku im krvavu jebem!
 
- Al velika vremena rađaju velike ljude – moj baja Tunja. Šokci su propadali, ali nestali nisu! Rodili su Šokci velikane uma i značaja. Bili su, njekad, i banovi i saborski zastupnici, prosvjetitelji i književnici lučonoše. Za razliku od drugi’, ti velikani nisu zbog skromosti "golubinje" slavonske duše isticali pripadnost šokačkom tilu, pa je uvrižito mišljenje da Šokaca nema sposobni’ i značajni’, već da žive samo zato da "kolju svinje i drva za zimu režu."
 
Mata i Tuna ođoše a ja naručim još dva deci vina i razmišljam.
 
Sredinom devedeseti’ godina objavio je jedan ‘rvacki tjednik 48 imena i slika najutjecajnijih osoba u vrhovima ‘rvacke vlasti, vojske i medija. Nijednog Šokca među njima! Svi su bili iz Ercegovine!

Smučilo mi se, pa sam se počeo pitat:

- Kako je moguće da su najsposobniji ‘rvacki kadrovi baš iz Ercegovine, iz njena dva – tri mjestašca? Zar Šokice ne rađaju više pametne sinove i kćeri, ili nam se zbilja istanjila krv na bojišnicama, na njivama žitnim, brazdama dubokim, u rakiji ljutoj?

“Mrsko je slušati pod granom nebesnom
nevidljiv krila šum,
razbudit nećeš ti svojom pjesmom
djedova starih hum”
 
-  sjetim se Jesenjina. Zar me je prigazilo vrime? Zar ne s’vaćam rvacke prilike? Živim li u prošlosti, utrkujem li se s lokomotivom?
 
Pa se ope sjetim Jasenjina:
 
"Dragi, dragi, smiješna ludo kriva,
našto, našto trka bezgranična.
Zar ti ne znaš da je konja živa,
pobijedila konjica čelična.?"
 
A to, da Šokaca nema, samo je privid, bolećiva melankolija, uzrokovana možda i vinom kojeg toliko volim i eto i sad pijem!

- Al’, ko da mi njeko govori, Šujica, Čitluk, Duvno, Široki Brijeg, Veljaci, Čapljina, Popovo Polje! Priberi se, čojče! Pa vidiš, valda ‘ko i kako vlada Rvackom! Ma, koje Šujice i Široki Brijegovi! Sve je to za kratku, dnevnu uporabu. Prijelazni period. "Nizovi kojima se blagorodne duše zavaravaju i opijaju lažima od straha pred stvarnošću." , rek’o bi Krleža.

- Da, ali zbog toga tvoja i moja stvarnost nije Toscana, nego sušica, pijanstvo, neimaština, nekultura, nepismenost.
A narod, naš narod, pogotovo Šokci, to je bijeda koja se probija kroz život k’o štetočina i zvjerokradica. I šta vridi šta mi imamo svoju civilizaciju i svoju tradiciju? Dalmatinska arhitektura X. i XI. stoljeća, dalmatinska romanika, gotika, barok naši’ sjevernih provincija, imena od Laurane, Flaciusa, Jana Panoniusa, do dubrovački’ madrigala, od manihejaca i protestanata, Reljkovića, Kozaraca, Cesarića, Tadijanovića, Radauša  i drugih Šokaca, ima i’ legija!? "Suvremeni naš, nazovimo ga, romantični zanos, sve je to dokaz da smo mi pozitivna pojava in statu nascendi u zapadno – europskom smislu te riječi." Opet se sjeti’ Krleže. Šta to vridi, kad je sve to potopito u ‘voj bezobzirnoj pljački i pretvorbi, kič folkloru. Nazadujemo, nekulturni smo, bolesni, mračni, apatični. Uniđi u autobuse, tramvaje, kafiće, pa ćeš vidit kako se ponaša naša mladež, naša uzdanica! U crkvu idu samo babe, a po bogopsovki smo prvi na svitu. Izlaza nema, čojče! Sve je jad i čemer! Samo ‘ni 48 sličica, s pravom govore da "imaju ‘Rvacku", jer "zbog zasluga za ‘Rvacku" imaju novce i mogu živit životom dostojnim čojka!

- Glupane glupi! Nevjerni Tomo! Stoko sitnog zuba! Katastrofičaru! – oborio se na mene ope njaki glas i otpoče svoj žučljivi solilokvij, palucajući rašljastim jezikom: Šta znači ‘ni 48 sličica? Šta znače prema Šokcu dr. prof. Josipu Fališevcu, infektologu svjetskog glasa, savjetniku Svjetske zdravstvene organizacije, piscu knjiga "Opća klinička infektologija", "Antimikrobna terapija", ili mikanovačkom Šokcu prof. dr. sc. Ivi Juriću, počasnom guverneru američkog biografskog instituta, osobi čija je biografija zabilježena na sveučilištu u Kembridžu, autoru preko 200 znanstvenih radova, autoru knjige "Genetičko podrijetlo Hrvata", pa mikanovačkom Šokcu dr. Iliji Abjaniću, prijatelja A.G. Matoša, kojeg se 20.000 stranica rukopisa iz oblasti medicine, ‘rvackog jezika, povijesti, politike čuva u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, pa Šokcu dr. Mati Novoselu, tajniku biskupa J.J. Strossmayera, pa Šokcu, glumcu Mati Ergoviću, pa dr. Marku Samardžiji, pa Šokcima Ručevićima: dr. Stjepanu, liječniku i generalu, dipl. pravniku Marijanu Zmaju Mikanovačkom, dr.sc. Iliji, veterinaru, Velimiru, dipl. inž arhitekture, Božidaru, ing. članu Savjeta za naftu pri HAZU, pa Šokcu Božidaru Abjaniću osnivaču Sjeverno američkog vijeća za nezavisnu Hrvatsku i prvom Glavnom tajnika Hrvatskog narodnog vijeća Ma, šta znači ‘ni 48 sličica prema 150 markantnih pisaca koje je od 1795. – 1937. dala Slavonija, odnosno Šokadija!?
 
Prema tim šokačkim velikanima su ‘ne sličice – dim, da ne kažem, ‘vako ljut, kaki dim. Ma kasću pizdin dim!! Već sutra za nji’ niko znati neće! A buktinje koje su zapalili Šokci svitlit će vječno u hrvatskim tminama i maglama!
 
A koliko još ima sposobnih i pametnih Šokaca, diljem Lipe Naše!
 
Adame, daj još jedno vino. Žao mi je šta su ošli Tuna i Mata, sad bi i ja šnjima rado divanijo. Vidi se da su pravi Šokci. Svaka im čast! Morda i’ ope vidim kad budem išo na kontrolu?
-------------------------------------------
Tumač nepoznatih riječi
 
sinija = stol
divan = govor, razgovor
'ambar (hambar) = u slavonskom dvorištu (avliji) posebno sagrađena drvena zgrada u kojoj se čuvala pšenica, kukuruz u zrnu i brašno
štagalj = velika zgrada u slavonskom dvorištu u čijem je prizemlju staja za nkonje i krave a na katu sjenik
ponjavac = vuneni prekrivač za konje ili „federsic“ (posebno sjedalo za dvije osobe obloženo kožom i prekriveno ponjavcem, u kojem je naprijed sjedio kočijaš a u zadnjem dijelu kola „putnik“
otarak = ručnik
snuždito = zabrinuto
Antemurale christianitatis = Predziđe kršćanstva - naslov kojim je Papa Lav X  1519. godine nazvao Hrvate zbog hrabrosti u borbama s Turcima
rintanje = raditi teški posao
marva = stoka
đubre = stajski gnoj
sušica = tuberkuloza pluća
vod = ovdje, tu
crkonica = ugibanje stoke
 
 

Pretraži :

 

Nemate podršku za flash!

Temperatura u selu:

Slučajne slike  odaberi :

Moraš biti registriran da bi upisivao komentare ! Link za registraciju.

Ispis komentara:

1.aa

28.1.2016. 20:25:43 Komentar poslao: Buban


 

Najnovije vijesti

1.Božićni turnir 2016.

Pokrenuta je inicijativa da se za svaki Božić „baci“ mali nogomet na betonu, novi nogostupi, reakcije na prethodnu temu „Nestanak Cigana u Gradištu …“, nove slike

[VIŠE]

2.Nestanak Cigana iz Gradišta prije 75 godina

Nekoliko stotina Cigana živjelo je nekada u Gradištu.

[VIŠE]

3.Jesen 2016.

Bezimena škola, svatovi iz 1981., juniori NK Slavonca maestralno !

[VIŠE]

4.Gradištanac u Dubaiju

Đuka Dretvić kao pravi Šokac iz Gradišta poslao je izvještaj iz Dubaija gdje radi i živi trenutno

[VIŠE]

5.Roboti za klince

Obavijest roditeljima, učenicima i mještanima općine Gradište.

[VIŠE]

6.Izbjegličko naselje u Gradištu

Izbjegličko naselje u Ambarinama, svećenik tumači dječje snove

[VIŠE]

7.Ljeto 2016.

Na sljedećim parlamentarnim izborima za Sabor, Gradište će imati jednog predstavnika – Tomislava Krpana. Podržimo ga i dajmo priliku novim, mladim ljudima i novim idejama. Puno novih slika – naših mještana uglavnom u ljetnoj dokolici uglavnom.

[VIŠE]

8.Tko je tko u Gradištu ?

Tko su novi/stari veleposjednici i mecene u Gradištu ?

[VIŠE]

9.Proljeće 2016

Tema - rasvjeta i par novih slika.

[VIŠE]

10.Vinkovačko rodilište - šlamperaj !

Vinkovačka bolnica ponovo je u centru zanimanja, ovaj puta zbog jednog tragičnog događaja

[VIŠE]

© 2002 - 2006   www.gradiste.com  Sva prava zaštićena - inače bi moglo biti po tamburi !