Ivić Pašalić - heroj Domovinskog rata

Ivić Pašalić u Vukovaru skandalozan je prizor. Žrtvama se klanja čovjek koji Hrvatsku voli onako kako mesar voli svinju - zato što će postati kobasica. Piše Sandi Blagonić.

- Zašto novinare ne pustite u svoju kuću?
- Zato što je to obiteljski dom, mjesto za moje prijatelje — tu želim imati svoju intimu.

Tako je pitanje novinara Slobodne Dalmacije, što je smjeralo biti upitom o podrijetlu imovine, Ivić Pašalić pretvorio u saveznika, pa se oslikao kao brižni, obiteljski čovjek – onakav kakav već treba biti vjerodostojni zaštitnik tradicionalnih vrijednosti. U tu su se ganutljivu vrlinu Ivića Pašalića građani mogli uvjeriti i ranije, kada je upriličio obiteljski photo-session kako bi čitatelji jednog tjednika mogli vidjeti gdje dotični, na kauču svoga stana u Sesvetama, grli suprugu i djecu kao da je izašao iz reklame za životno osiguranje uz koje dobivate sredstvo za čišćenje WC-školjke, staklenku Nutelle i najnovije sredstvo protiv komaraca s mirisom limuna.

Kako god okrenete, bilo da intimu svoje obitelji brani od novinara, bilo da čini suprotno, Pašalić je obiteljski čovjek. Ta, u politici potencijalno probitačna sposobnost pakiranja sebe Pašaliću ipak ne vrijedi puno. To naoko vješto akrobatstvo, odavno prozreno kao opsjena, postalo je njegovo, po svemu sudeći, zasluženo prokletstvo, koje ga lišava vjerodostojnosti čak i kada - hipotetski - govori istinu.

U iskrene Pašalićeve namjere - iz više razloga - ne treba vjerovati čak ni onda kada je nekoliko dana nakon intervjua koračao u koloni sjećanja na žrtvu Vukovara. Možda je "dragom i nježnom zaštitniku vlastite obitelji", koji se putem do Memorijalnog groblja klanja žrtvama, mjesto u Vukovaru; onome, pak, koji je, nakon Miloševićeve Srbije, godinama bio najveći protivnik uređene Hrvatske, opstruirajući njene institucije nakaradnim paralelizmom vlasti - nikako. Pašalić u Vukovaru – skandalozni je prizor; klanjanje žrtvama od strane besramnog profitera njihovih života kadrog da u svakom trenutku sebičnu korist prikaže kao empatični čin. Jednom sam za Pašalića napisao, a to vrijedi i danas: Pašalić voli Hrvatsku na način na koji mesar voli svinju: zato što će ova postati kobasica. Kobasica, to je Pašalićeva Hrvatska i zato vrijedi postaviti retoričko i posve hipotetsko pitanje: koliko bi hrvatskih boraca bilo spremno dati živote za Hrvatsku po takvoj, Pašalićevoj mjeri? Zapravo, Pašalićevo odavanje počasti vukovarskim žrtvama ima smisla jedino ako se shvati kao počast onima koji su vlastite živote ugradili u temelje njegove vile i bazena na Remetama.

Ako je istinit samo mali dio Pašalićevih afera koje su se bjesomučno smjenjivale pred očima javnosti, umjesto u vukovarskoj koloni, ovaj bi se pokvarenjak opće prakse vukovarskim borcima najbolje poklonio odlaskom u zatvor. Umjesto toga, on oksimoronski jednog osuđenog ratnog zločinca slavi kao heroja Domovinskog rata. Prije nego što je odlučio doći u Vukovar, iz pijeteta prema vukovarskoj patnji morao je razmisliti: je li pretvaranje ubojica u heroje rata čin klanjanja ili pljuvanja žrtava tog istog rata? To međutim sitog Pašalića i nije briga.

Sandi Blagonić  www.net.hr!